Petar Hranuelli rođen je 27. 12. 1975.g. u Supetru na otoku Braču.
1994.g. završio srednju Klesarsku školu u Pučišća. Do 1994.
živio u Postirama na otoku Braču. Od 1994.g. živi i radi u Zagrebu.
Bavi se profesionalno restauracijom kamena, kiparstvom i slikarstvom.
Od 2005.g. član je HULU-Split, a od 2006.g. član je HDLU-Zagreb.
Izlago je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi.
Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad.

Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako to potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?

Osim na uobičajeno kretanje oko objekta, kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu, pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici - stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu - uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista, koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima je pomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja, Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana (poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila), vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite - pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu.
Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati, tu potpunu integraciju njihovih tijela
u prostoru osvojenom rastom, stasom i dinamičkim okretom.

Oblik je svakako podčinjen materijalu (tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika - oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola, kao da zadobivaju ponešto
od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti. Sva je u jednoj loptastoj okruglini - reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom (11cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže